Josip Restek
Josip Restek rođen je 7. ožujka 1915. godine u brojnoj seljačkoj obitelji u Volavju kraj Jastrebarskog. Pučku školu pohađa od 1922. do 1926. godine u nedalekoj Petrovini, gdje učitelj Vraneković uviđa njegov kreativni potencijal te ga preporučuje za nastavak školovanja na Klasičnoj gimnaziji na Šalati. Restek je od najranijih nogu rezbario drvo i crtao, pa je i na Šalati uglavnom tako provodio slobodno vrijeme. Odlučujući se za nastavak školovanja, izabrao je Pravni fakultet nadajući se da će moći živjeti s obitelji u Volavju, no zamisao se ubrzo pokazala financijski neizvedivom.
Uz likovno izražavanje tada ga je posebno privlačilo pjevanje, kojim je povremeno čak i zarađivao. Konačnu odluku o nastavku studijskog obrazovanja donio je 1936. godine, kad se bez ikakvih predpriprema upisao na Umjetničku akademiju u Zagrebu kod profesora Ljube Babića, Omera Mujadžića i Tomislava Krizmana. Godine 1940. diplomira slikarstvo, a godinu potom kod profesora Artura Schneidera, Grge Novaka, Viktora Hoffillera završava i studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završivši specijalku za grafiku kod profesora Tomislava Krizmana 1941. godine, počinje se intezivnije baviti grafičkim oblikovanjem knjiga, pa izrađuje naslovnice romana Bessieres-Zudenigo: Lenjigradski zaručnici i M. Lehpamer: Seljak pred sudom (1940), te ilustracije i naslovnicu za roman V. Deželića: Divlji oganj, A. Jakšića: Šana se udaje i udžbenik J. Andrića: Slovačka slovnica (1942- 1943).
Kraće vrijeme bio je mobiliziran kao domobran, no od veljače 1943. dobiva namještenje na Muškoj gimnaziji u Karlovcu kao profesor crtanja te opće i narodne povijesti. Đacima organizira tečajeve crtanja, slikanja i kiparenja- modeliranja, te i sam mnogo crta i slika, osobito karlovačke pejzaže i portrete prijatelja i kolega.
Za boravka u Karlovcu priredio je tri izložbe, a prvu već u vrijeme rata, od 24. do 30. listopada 1943. godine, u Domu ustaške mladeži, o kojoj nam je ostao osvrt u deplijanu potpisan inicijalima B. O., koji među ostalim ocjenjuje: “Josip Restek kao grafičar imade uglavnom ustaljeni izraz … dok u uljenim slikama još uviek traži svoj vlastiti izraz. U tome traženju jedno je put prema kolorizmu (odlika Babićevih učenika), a drugo je mijenjanje tehnike. Liepo možemo pratiti taj razvoj i na djelima ove izložbe. …Tematika Josipa Resteka je široka. Ipak, prevladava osjećaj za selo… Od ostalih sadržaja vrijedno je nastojanje zabilježiti intelektualizam u slici Viekovi. Lirizam je inače glavna slikareva odlika, pa se to očituje i u izboru motiva i u tehnici rada.” Za trajanja Drugoga svjetskog rata redovito je izlagao na godišnjim izložbama hrvatskih umjetnika u NDH, a sam će za ovo razdoblje osobnoga umjetničkog razvoja utvrditi da je «postsezanovsko, jer sam mnogo držao do Cezanneova načina modulacije»
Jedan od Vaništinih zapisa u kojem se koncentrira duh poslijeratnog vremena grada Karlovca, zapravo je anegdotica iz Restekova života: “Na drvenom placu, u malom vrtu između dviju kuća, sazidao je Brauner, negdje dvadesetih godina, skladan fotografski atelier u staklu, s okomitom dnevnom rasvjetom, odgovarajućim kulisama, pokućstvom i draperijama. U tom prostoru snimljene su generacije mještana, pa i moji roditelji, na dan njihova vjenčanja. Po dolasku nove vlasti 1941. godine, Brauner je odveden i ubijen u nekom logoru. Godine 1945. jedan čovjek, koji je s vojskom došao u grad, s fotografskim aparatom u ruci, ušao u Braunerov atelijer. Vijest, da se mogu slikati, privukla je mnoge pridošlice koji nisu imali vlastite fotografije, koji se nikad nisu slikali. Čovjeka su zvali slikar. Ako ga u podne ili navečer nije bilo u radnji, nestrpljivo su tukli po obližnjem prozoru prizemnog stana susjedne kuće, uvjereni da tu stanuje čovjek iz fotografske radnje. Ali on tu nije stanovao, već Josip Restek, akademski slikar, đak Ljube Babića, tada profesor crtanja na karlovačkoj gimnaziji. Da bi se oslobodio danonoćnih potraga za slikarom, Restek je bio prisiljen staviti u okno svoga prozora veliki komad papira na kojem je pisalo: Slikar ne stanuje ovdje.”
Naredne dvije karlovačke izložbe uslijedile su nakon završetka rata: od 17. do 30. XI. 1946. godine u novoosnovanoj Gradskoj galeriji i od 23. V. do 6. VI. 1948. godine u Domu kulture u organizaciji Galerije grada Karlovca, na kojoj su osim Resteka sudjelovali Nikola Dragarić, Alfred Krupa, Vlaho Pečenec i Višnja Ercegović te je izložba nosila naziv: “Izložba karlovačkih slikara”. U izvještaju tadašnjega kustosa galerije Nikole Dragarića za Restekove izložene slike stoji: “Josip Restek u svojim portretima riješenim u tehnici tempera - ulje djeluje suhoparno, a portreti ukočeno i bez života. Treba istaći rad “Šibenska luka”, ulje, i portret “Majke” ulje, akvarel Usje kod Visokog nije trebao izložiti. Od grafičkih radova uspjeli su “Stara staja”, crtež tušem, zatim “Majka” i “Autoportret.”
Godine 1948. iz karlovačke Gimnazije prelazi na mjesto višeg restauratora u Restauratorskom zavodu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Uz restauraciju nekoliko slika i kipova, tada je kopirao veliko Božidarevićevo Navještenje za potrebe JAZU i Stroyev Portret Stanka Vraza za Maticu hrvatsku.
Od 1950. do 1973. radi na Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu u početku na studiju slikarskih tehnika (zidno slikarstvo, mozaik, sgrafito, jajna tempera i dr.), a kasnije na grafičkom odsjeku (plošni, visoki i duboki tisak), pa se za radnog vremena intezivno bavi grafikom, a u ateljeu kod kuće slikanjem. Tijekom pedesetih godina sa suprugom Blankom svake godine u ljetno doba putuje u Pariz, gdje se uzdržavaju povremenim poslovima te u društvu Slavka Kopača posjećuju galerije i muzeje.
Godine 1952. posjetio je Venecijanski bijenale, o čemu je ostavio kraći zapis: «Lijepa je šetnja poći uz Medulićevu obalu do zelenog parka (inače rijetkost u Veneciji) i naći se na velikom prostoru suvremeno sagrađenih izložbenih paviljona. Tu su svi narodi, sve slike - mnoštvo šarenila, arabeski, krivulja, linija, ploha, sistema i labirinta, ameba, atomske jezgre, mjesečevih pejsaža, žice i školjki, boje i tona. Kilometri slika, statua, kreacija i dekoracija. Dok se sunce poigrava na bijelom pijesku, a klupe u parku izazivaju umorne noge, pogledi još lutaju po platnima i odgonetavaju vrijednosti krepkih šara, čvorišta i ritam linija. Iz paviljona u paviljon od slike do slike - od nacije do nacije. Tu i tamo dekorativno - realistična vizija, ali cjelokupan je ipak dojam negiranje realnog lika i dekorativno oblikovanje šara. Teško je u tom mnoštvu registrirati pojedina imena, a još teže u toj novoj sredini odrediti vrijednost. Pitamo se je li to moda ili izraz. No, kolikogod te kreacije bile nama još daleke, i kako će god buduće vrijeme odrediti njihovu kvalitetu, one ipak oku gode.”
Godine 1955/56. u Parizu radi kao litograf u zavodu Desjobet i u Galerie Simone Badenier organizira samostalnu izložba grafika s predgovorom Eduarda Goerfa. Iste godine je na natječaju za veliku zidnu sliku za Savezno izvršno vijeće u Beogradu dobio drugu nagradu za sliku Zemlja i Svemir. Pod okriljem tromjesečne stipendije Moše Pijade, godine 1964, u Friedländerovu ateljeu u Parizu usavršava se u vještini dubokog tiska.
Od pedesetih godina nadalje redovito izlaže na skupnim i samostalnim izložbama. Povodom izložbe slika i grafika održane 1960. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Radoslav Putar ocjenjuje da «Josip Restek već duži niz godina uporno nastoji da stane ukorak s najnovijim tendencijama na području slikarstva. Od tonskih akademskih manira, njegovi napori vode sve do suvremenoga apstraktnog ekspresionizma… U izloženom materijalu vidjelo se da je još nedavno bio zaokupljen izvjesnim stilizacijama figura i različitim pretvorbama «prirodnog» viđenja stvari. Sad je, konačno, stigao i do pozicija nefiguracije. Napose se to može opaziti na radovima nastalim početkom ove godine…» . Sedamdesetih je godina bio više puta nagrađivan: godine 1970. Accademia internationale Tommaso Campanella imenuje ga za člana “honoris causa” s diplomom i srebrenom medaljom, na VI. i VII. ličkim analima u Gospiću dobiva Plakete za grafiku, godine 1972. odlikovan je Ordenom rada sa srebrenom zvijezdom, godine 1979. otkupnom nagradom na IV. izložbi jugoslavenskog portreta u Tuzli, godine 1980. Accademia Italia delle Arte e Lavori imenuje ga akademikom sa zlatnom i 1982. godine Zlatnom medaljom Accademie Italia delle Arte e del Lavoro u Salsomaggiore Terme.
Od 1973. do umirovljenja 1982. godine djeluje kao profesor na Višoj grafičkoj školi u Zagrebu, predaje grafičko oblikovanje i likovno grafičku kulturu te za potrebe nastave objavljuje udžbenik Osnove grafičkog dizajna (1975), u kojem sabire grafičke elemente i njihov vizualni doživljaj i Tabelarni pregled likovno – grafičke kulture (1976).
Godine 1978. u rodnoj kući u Volavju organizira stalnu izložbu slika i grafika Josipa Resteka. Sredinom osamdesetih priprema prvu retrospektivnu izložbu, koja je bila postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu od 5. do 31. ožujka 1985. godine. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1987. godine.
* Pri sastavljanju životopisa služila sam se već objavljenim slikarevim životopisima te podacima sačuvanim u Arhivu za povijest umjetnosti i arhitekture HAZU u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu i Gradskoj knjižnici "Ivan Goran Kovačić" u Karlovcu. Zahvaljujem gđi Mariji Vrbetić na dopuštenju da se poslužim njezinim dragocjenim uspomenama na stari Karlovac, te gđi Koren, gđi. Šepić i g. Radovinoviću. Posebno zahvaljujem gđi Blanki Restek na ljubaznoj i iskrenoj pomoći pri sastavljanju životopisa.
* Tekst autorice Antonie Družak preuzet je iz kataloga: Josip Restek (1915. – 1987.) – slike, crteži, grafike, Gradski muzej Karlovac i Galerija Klovićevi dvori, 2003.
